Aloa
Od Mezopotamije do Sumerana, od Aleksandra Velikog, sve do kraja srednjeg vijeka, kod Arapa i križara: mnoga predanja govore o "biljci života" isto tako poznata kao aloe vera.Oduvijek poznata po svojoj ljepoti, svojoj profinjenosti i nadasve po svojim terapeutskim moćima, za mnoge civilizacije aloe vera je bila božanska.
Prvi zapisi o upotrebi ove biljke u medicinske svrhe je, vjerojatno, onaj na glinenoj pločice iz vremena prije Krista (oko 2200. godina pr. n. e.), pronađeno u Nipuru, gdje je zapisano:"Njezini listovi sliče koricama mača".
U svakom slučaju farmaceutska upotreba aloe bila je dobro poznata i rasprostranjena širom Bliskog istoka.
Asirci su sok aloe nazivali "sibaru" ili "subaru" i koristile su ga kao laksativ za probleme kod otežane probave koja je najčešće bila posljedica siromašne prehrane ili nadutosti i unutrašnjih grčeva.
Egipat
U starom Egiptu aloe vera je također korištena u razne terapeutske svrhe, ali je u najvećoj mjeri bila upotrebljavana za ženske kozmetičke preparate. Faraoni su je koristili kao eliksir za dugi život.Sađena unutar piramida i duž puta ka Dolini kraljeva, aloa je simbolizirala besmrtnost i pratila je faraone do kraljevstva mrtvih da bi ga tamo liječila i da bi se njome hranio. Svećenici su je koristili za balzamiranje. I tada je bila cijenjena kao odličan laksativ i i korištena je za ispiranje crijeva.
O tome nam svjedoči Ebersov papirus (tako nazvan po njemačkom znanstveniku koji ga je pronašao 1875. godine). U njemu se govori o dokumentu koji je sadržavao još osamsto recepata i odlomaka od oko sedamsto lijekova kojima su u osnovi bile razne biljke, minerali i životinjski dijelove.U njemu se nalaze brojne upute o tome kako se pripremaju: čajevi, oblozi, ljekovite masti, kreme i preparati za inhalaciju.
Rekli smo već da je u starom egiptu aloa bila korištena zbog svoje sposobnosti da uljepšava, za koju danas znamo da je takva zahvaljujući antioksidacijskim svojstvima oligoelemenata kao što su magnezij, i prisutnosti prolina.
Prema pričama koje su se raspadale oko aloe, kaže se da je Kleopatra koristila alojin sok kao kapi za oči, dok ga je nekoliko stoljeća prije nje prelijepa kraljica Nefertiti koristila da istakne svoju ljepotu kao i boju kože tako što se kupala u magarećim (ili kobiljem) mlijeku i aloji.
Grčka
Za stare Grke aloa je bila vezana za ljepotu, strpljenje i sudbinu, tako da nam i Hipokrat u svojim spisima govori: nju treba uzeti za pojačavanje korijena kose i zaustavljanja otpadanje kose kao i poboljšanje disanja kao dizenterije i kod bolova u želucu.Vjerovalo se da ova biljka može povratiti čak i nepobjedive ratnike: jedna od legendi priča o vrhuncu vladavine Aleksandra Velikog i o pomorskim osvajanjima koje je on, po savjetu svog učitelja Aristotela poduzeo radi osvajanja otoka Sokotra (Sukutra) u Indijskom oceanu.
Vjerodostojnost legende o ovom otoku, koji su stari Rimljani i Grci nazivali Dioskura, potvrđuje činjenica da je ona stoljećima bila središte uzgoja sočne aloa (Aloe succotrina), cijenjene podvrste aloe, kao i to da su njegovi stanovnici bili vodeći trgovci ovom biljkom od Mediterana pa sve do Kine.
Kina i Indija
Osim zapadnjačke tradicije, aloa je prisutna i u istočnoj medicini, od Kine preko Tibeta, pa sve do Indije. Tibetanska i ajurvedska medicina pozvale su preparat na bazi orlovske aloe (aloe aquilaria), u botanici drvo iz porodice timele, čija je kora bila korištena za liječenje rana, upala uha i bolesti oka.Feničani, koji su povezivali Istok i mediteranske zemlje, sušili su biljnu srž lišće aloe u kozjim mješinama i tako su postali vodeći trgovci alojom u grčko-rimskom svijetu.
Rim
I Rimljani su koristili terapeutske blagodati aloe iako nisu bili izvrsno u vezi s Istokom. Pedacio Dioscoride, jedan od najvećih prirodoslovaca u starom Rimu i staroj Grčkoj, koji je živio u I.stoljeću prije Krista, opisuje u svojem traktatu: "o liječenju" (De material medica) umirujuće i blagotvorno djelovanje ove biljke pri zarastanju rana.
U srednjem vijeku ratnici i hodočasnici vraćaju se iz križarskih pohoda po Svetoj zemlji donjeli su Istoka čudesnu biljku za koju su saznalizahvaljujući zanimanju njihovih protivnika da terapeutska svojstva aloe.U XII. stoljeću Hildegarda von Bingen, pripadnica njemačkog benediktinskog reda, zapisala je: "Sok aloe je topao i dragocjen pri liječenju tuberkuloze i žutice."
I ostali arapski narodi poznavali su terapeutska svojstva aloe i pridonjeli su širenju ove biljke sve do Andaluzije, čak su je uspjeli prilagoditi klimatskim uvjetima toga podneblja. Svećenici jezuiti, prvo španjolski, a zatim portugalski, na pragu novog vijeka, osvojili su mnoge nove zemlje i tako proširili uzgoj biljke aloe u svim kolonijama, kako u Africi, Americi, tako i na Dalekom istoku.
Za više informacija posjetite Aloa Vera Centar.
Izvor: Aloja biljka koja lijeći
Primjedbe
Objavi komentar